-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Sudski govori su Demostenu, ovom budućem čarobnjaku riječi, poslužili samo kao polazište za nastavak njegove karijere kao sve znamenitijeg političkog govornika. U početku su to bile besjede koje su se odnosile na pojedince ili, pak, na rješavanje određenih pitanja atinske unutrašnje politike. Na kraju, počeo se intenzivno baviti aktuelnim pitanjima iz domena spoljne politike što ga je uvelo u vrtlog zapletenih i veoma složenih pitanja od državnog i, pokazalo se, sudbonosnog istorijskog značaja. Najveća opasnost njegovoj otadžbini, kao i čitavoj tadašnjoj Grčkoj, prijetila je sa Sjevera, od tada mlade i veoma ratoborne Makedonije.
Upravo svojim govorima, a naročito svojim stalnim i neposrednim javnim nastupima protiv Filipa, kralja Makedonije, Demosten je stekao svjetsku slavu. Ti govori se nazivaju filipikama, ima ih desetak, ali se najčešće tri izdvajaju kao izraziti primjeri vrhunskih dostignuća u besjedništvu. Složeni društveni uslovi, koji su vladali tokom Filipovih ratnih poduhvata i osvajanja grčkih državica, uslovili su da je Demosten morao ulagati ogromne napore i energiju kako bi podsticao svoje sunarodnike da se trgnu iz letargije i da se bezuslovno i odlučno suprotstave lukavom, jakom i energičnom neprijatelju koji je nastupao sa sjevernih grčkih granica. Iz tog perioda je karakterističan i Demostenov govor „O miru” u kome se mudro i državnički dalekovido zalagao za potpisivanje mira u uslovima kada njegova domovina nije imala dovoljno vojne snage da se oružano suprotstavi Filipu i njegovoj brojnoj i izuzetno obučenoj vojsci. Ovaj govor pokazuje, ujedno, kako je Demosten realno i oštroumno procjenjivao tekuću društvenu, političku i vojnu situaciju i preduzimao mjere adekvatne odgovarajućim prilikama.
Demosten je bio realan i veoma odlučan političar, vrhunski govornik i bespoštedni borac za slobodu i nezavisnost svoje rodne Atine kao i svih drugih helenskih država. U svojim govorima, nikada nije laskao prisutnim slušaocima, nije se ulagivao okupljenom narodu, već je znao i da kudi svoje sugrađane, da ukazuje ne samo na dobre nego, češće, i na loše strane njihovog ponašanja u odlučnim situacijama. Za svoj neumoran rad za dobro svoje otadžbine, Demosten je dobijao priznanja koja su mu njegovi sugrađani iskazivali dodjelom vijenaca. Kada je, međutim, trebalo da mu bude dodijeljen i treći vijenac, u znak priznanja za mnoge konkretne akcije koje je radio za svoju Atinu, njegovi politički protivnici su vještim manevrima to onemogućili i čak protiv njega podigli optužnicu. Parnica po toj optužbi je, međutim, održana tek šest godina poslije pokretanja postupka. U sjajnom govoru pod naslovom „O vencu”, Demosten se ne samo odbranio od te lažne, tendenciozne i zlonamjerne optužbe, već je prikazao sebe i svoj društveni i politički rad kao nesebično i dosledno zalaganje za dobrobit svoje otadžbine i svih njenih stanovnika. Taj izvanredno umjetnički i oratorski koncipirani govor se tokom narednih vjekova i milenijuma uzimao kao najljepši primjer besjede kojom se osvjetljava sopstveni život posvećen uzvišenim i veličanstvenim ciljevima i djelovanju u društvenoj zajednici.
Nakon iznenadne nasilne Filipove smrti (336. g. prije n.e.), oživjele su nade grčkih državica da će se konačno osloboditi od hegemonije koju im je Makedonija vojno nametnula. U tim sudbonosnim događajima Demosten je uzeo vodeću ulogu. Ipak, Filipov naslednik Aleksandar, kasnije nazvan Velikim, energičnom vojnom akcijom je suzbio svaki vid otpora mnogih grčkih državica. Time su napokon pokopane sve nade da se može oružanim akcijama pobijediti Makedonija i time povratiti oteta sloboda i nezavisnost. Ipak, i u tim teškim uslovima, kada je grčkim državicama zapovijedao makedonski namjesnik, Demosten je nastavio da radi na poboljšavanju uslova života i pripremama za eventualnu kasniju vojnu akciju oslobađanja od zavojevača. Prilika se ukazala kada je naglo umro Aleksandar Veliki (323. g. prije n.e), koju je Demosten pokušao da iskoristi. Nažalost, njegova otadžbina, zajedno sa tadašnjim saveznicama Atine, nije imala snage ni potencijala da izvojuje vojnu pobjedu koja bi obezbijedila političku nezavisnost. Poslije toga Demosten je dospio u veliku nemilost zbog čega je morao da pobjegne na jedno malo ostrvo (Kalaurija), gdje je potražio spas u Posejdonovom hramu. Demosten se nije želio predati goniocima, koje je poslao tadašnji namjesnik Grčke (i Makedonije) Antiparat jer je dobro znao kakva ga kazna čeka. Stoga je ispio otrov i tako skončao svoj plemeniti život prepun borbe sa mnogobrojnim neprijateljima, o čemu ćemo posebno govoriti u daljem dijelu teksta. Neprijatelji su ga, uporno godinama, okruživali i stalno nastojali da onemoguće ili spriječe njegovo neprekidno nastojanje da bude od koristi svojoj državi Atini i čitavoj Grčkoj.
Još za života Demosten je postao poštovanja dostojna ličnost, tako da su mu počast iskazivali svi građani, posebno građani njegove rodne Atine. On je, zapravo, postao simbol borbe za slobodu, nezavisnost i dostojanstvo Atine i drugih grčkih gradova – država koji su nastojali da nastave slavnu tradiciju svojih predaka.
(NASTAVIĆE SE)